Tekst neću započeti trenutkom kada sam saznala za bolest nego e-mailom koji sam dobila nekoliko mjeseci ranije, u ljeto 2024. godine. U njemu je udruga SVE za NJU pozivala škole i vrtiće da se uključe u projekt Mama budi zdrava. Istog dana je dogovorena suradnja.

Približavao se listopad, krenule su pripreme za provedbu projekta. Čitajući letak koji smo dobili od Udruge, shvatila sam da bih trebala misliti i na svoje zdravlje, jer nisam bila na pregledu dojki već godinu i pol, iako sam do tada pazila da idem redovito svake godine. Obratila sam se svojoj liječnici i dobila uputnicu, ali liste čekanja za UZV su bile ogromne, nisam mogla doći na red te godine.

Nakon nekoliko tjedana odlučila sam da ne želim čekati, već da moram otići odmah na pregled – istog ili narednog dana. Nazvala sam nekoliko privatnih klinika i šesta ili sedma po redu je imala slobodan termin sljedećeg dana. Na pregledu mi je liječnica rekla da vidi nešto u dojci, vjerojatno nije ništa ozbiljno, ali bi trebalo dodatno provjeriti. Tada nisam znala da će to postati lajtmotiv mojih pretraga.

Šaljivo sam joj odgovorila da neće grom dvaput u isto mjesto, da sam već odradila svoje – 2008. (kada sam imala 32 godine) primala sam kemoterapije zbog Hodgkinovog limfoma, maligne bolesti limfe. Naravno da mi je odgovorila da to, nažalost, tako ne funkcionira. Na njenu preporuku, otišla sam na mamografiju. Zamolila sam doktora da mi objasni nalaz koji je napisao, rekao mi je da se vidi nešto, ali vjerojatno nije ništa ozbiljno. Na sreću, moja obiteljska liječnica nije odmahnula rukom na to nego mi je dala uputnicu za kirurga, a on me uputio na punkciju. Nalaz punkcije opet neodređen – je nešto, vjerojatno ništa ozbiljno. Kirurg nije odustao nego je zatražio magnetsku rezonancu, da budemo sigurni. Nalaz pogađate: ima nešto, ali…

Od prvog pregleda prošli su već mjeseci, stigao je ožujak i uslijedila je i peta pretraga, biopsija, za svaki slučaj. I pokazalo se – ipak je nešto ozbiljno. Ponovno karcinom. Nije ga se moglo napipati, nije bilo nikakvih simptoma ni promjena na dojci i da nisam otišla na pregled, tko zna koliko bi vremena prošlo dok bi se otkrio, koliko bi narastao i gdje se proširio. A onda je, na pragu mojih pedesetih, krenulo liječenje. Ovoga puta ne “samo” kemoterapije nego all inclusive tretman (redom): dvije operacije, kemoterapije, zračenja i dugogodišnja antihormonska terapija (koliko muke, a sve stane u jednu jedinu rečenicu). Sada je ponovno listopad, dvije godine kasnije.

Foto: Sabina Rubinić, snimljeno nakon operacije, nekoliko dana prije prve kemoterapije

Udruga koja me je svojim projektom potaknula da odem na pregled, sada mi pomaže da se “vratim u sedlo” – tu su mentorica, psihologinje, nutricionistica, vježbanje, predavanja, radionice, savjeti, informacije, podrška svih… Jer ovoga puta mi je još teže nego nakon limfoma. Iako se činilo da sve ide relativno dobro (koliko može biti dobro uz kemoterapije, pogotovo po drugi put), sada, kada mi je nakon svega ostala još “samo” antihormonska terapija (sa svojom lepezom nuspojava), stigao mi je najteži period – i psihički i emocionalno, a ni fizički nisam u top formi.

Kao da sam svu snagu usmjerila na liječenje, preživljavanje, a sada su isplivali na površinu sav nakupljeni stres, zabrinutost, neizvjesnost, tuga, ljutnja i strah, što me je sasvim iscrpilo. Saznajem da nisam naravno jedina u toj situaciji i da se to mnogima događa, ali o tome se nažalost rijetko govori. Očekujemo od sebe da se osjećamo super “jer sada je najgore iza nas”, a isto očekuje i okolina, a onda brinemo jer se ne osjećamo tako. Sada znam da je i to u redu, da je i to dio puta.

Još jedna stvar koju bih voljela da sam znala ranije – da nakon operacije, čak i kada se ne odstranjuje cijela dojka, postajemo osobe s invaliditetom. Zbog uklanjanja limfnih čvorova, moja ruka nikada više neće biti u punoj funkciji i uvijek ću morati paziti da ne dobijem limfedem (riječ koja se usvoji putem i postane dio svakodnevnog vokabulara). To sam saznala u toku liječenja, nikada prije mi to nitko nije spomenuo. A nije to sitnica.

Ali ima i dobrih stvari koje mi je donio ovaj period: podrška obitelji i još veća povezanost među nama, neka stara prijateljstva postala su čvršća, a nastala su i neka nova – s osobama koje prolaze isto i kojima ne moram puno objašnjavati, jer sve razumiju te podrška udruga koje krpaju sve rupe u sustavu. Svima sam im beskrajno zahvalna.

Tekst: Sabina Rubinić